Ponovo sam došao na Gundulićevu poljanu, moje omiljeno mjesto na koje sam se uvijek vraćao nakon lutanja ulicama, pa i nakon umora, jer nigdje se nisam tako dobro osjećao i nigdje ne bih tako uspješno predahnuo kao na postolju spomenika Ivanu Gunduliću, možda baš stoga što sam već tada znao Osmana naizust i često izgovarao stihove slavnoga pjesnika, sam ili pred drugima, a kad god se moj otac htio pohvaliti bistroumnim djetetom, onda me tjerao da recitiram te »pjesni« i tako zadivim svakoga tko je htio slušati.